INTERVJU U “DŽUBOKS”-U
Razgovor vodilo BRANKO VUKOJEVIĆ
Goran Bregović – Brutalno agresivni antihrist !?
To je smiješno! Neka komisija od pet artista i modela sjedi tamo i uči narod pameti, šta je dobro, a šta nije. Ovaj narod je uvijek znao da bude pametan i u najgorim situacijama, a neće biti kada se nađe u prodavnici ploča!?
Goran Bregović uzdiše. Opet dugačka pauza u razgovoru. Čudim se. Ovo je prvi put da sa njim razgovaram za novine i primećujem da ni malo ne liči na demagoga o kome se pričalo da u glavi uvek ima spremne brižljivo iskovane rečenice za javnost. U čemu je stvar? U ploči. Kojoj ploči? O ploči koje još uvek nema.
Bijelo dugme je završilo snimanje negde iza polovine januara. Trebalo je da ploča izađe početkom februara i ja sam jednu noć presedeo pišući prikaz da bi se isti pojavio u prvom februarskom “Džuboksu”. Plašio sam se da će “Džuboks” zakasniti i da će izaći posle ploče. “Džuboks” je zakasnio, ali prikaz je objavljen pre ploče zato što ploče još nema. Sada sedim i razgovaram sa Goranom o tome.
On bira ploče koje će snimati za kasetaš u kolima i kaže:
Stvar je u neprilikama. Kratko rečeno, neprilikama sa kućom… Prvo su sjekli tekstove, sad im se ne dopada omot… eto, to je. Mi insistiramo na njemu, ali radi se o tome da su oni vlasnici svega toga. Mogu da izdaju materijale u kakvom god hoće paketi!
A kakva su vaša prava?
Imamo mi prava, al’ ako se to njima ne sviđa onda ta prava prestaju.
U čemu je bila stvar sa sečenjem tekstova?
Otpala je jedna psovka “koji mi je moj” i otpao je onaj “Hrist”.
Kako je to obrazloženo?
Psovka je otpala već na samom snimanju, al’ ovo sa Hristom su obrazložili “politički”. Čim ti kažu politički, odmah si bez argumenata. To je jedno famozno, univerzalno obrazloženje: “moglo bi biti političkih neprilika”. Mada ja, zbilja ne znam kakve bi to moglo posljedice izazvati. U zemlji u kojoj je slobodno ispovedati Hrista, slobodno je i biti protiv Hrista… biti Antihrist. Mada ta cijela pjesma nije intonirana tako da
je u njoj bitan Hrist na bilo koji način. On je tu samo da podvuče jednu sliku. Nije namjera te pjesme da se bavi religijom. Ako čovek ima problema da izda sedam ljubavnih pjesama, onda to već počinje da brine, znaš… dobri smo i krasni smo
sve dok smo poslušni i mali. Onog trenutka kada prestanemo da budemo takvi onda se pojave neki koji ti govore o politici, moralu…
Činjenica je da u slučaju da je stihove napisao jedan od bezbrojnih mladih pesnika verovatno ne bi iskrsao nikakav problem. Međutim, u trenutku kada se problematični Hrist našao u pesmi Bijelog dugmeta, rock grupe sa ogromnim brojem slušalaca, nastaju dileme. Mislim da ova pesma u sebine nosi politički problematično i da nema veze sa politikom u svakodnevnom značenju reči “politika”. Problem je, mislim,
u ljudskim naravima. Estrada je oduvek smatrana područjem puke zabave i otvoreno rečeno, bekstva od stvarnosti. I sada odjednom u pesmi pominje Hrist. Nije važno što se ta pesma uopšte ne bavi religijom. Stvar je u tome što ljudima iz estrade naviknutim samo na sunčana polja i kućice u cveću ne štima da se pojavi nešto što dovodi u pitanje status quo kičerajskog sentimenta. Ovde Hrist i nije bitan sam po sebi. Njih ne interesuje sadržaj i suština pesme već je problem u tome što je jednom momku koji je bavi popularnom muzikom palo na pamet da promeni stvar koja nije uobičajna u okvirima tog čanra. To je obećanje od problema po svaku cenu, ali treba imati na umu da nijedna stvar ne može biti rešena izbegavanjem problema. Sličan slučaj bio je i sa grupom Buldožer. Estradnim maherima nije jasno zašto je Bregoviću bilo potrebno da uopšte pominje takvo nešto kad i bez toga može da se proda mnogo ploča.
Ovo pitanje nije bilo ovako sročeno u razgovoru, ali suština je bila ista. Goran je odgovorio:
Stvar je u tome što ovo kao medij nije izborilo svoje slobode i vjerovatno je nama suđeno da proguramo nešto, kao što smo progurali mnogo toga, u tom smislu.
I na kraju, taj nesrećni stih sa Hristom je izmenjen?
Pazi, to je stvar u kojoj ja popuštam. Kad oni kažu da je to nešto politički… a ovo sa omotom ne popuštam.
Kako je to izmenjeno?
Pa stavili smo jednu zamjenicu – on.
Ne vidim da to išta menja u pesmi. Ko god kupi ploču verovatno će znati na koga se ta zamenica odnodsi.
Pazi da ti kažem, to se radi, jednostavno o jednom principu – zbog čega bi se imalo neprilika kad nam je lakše i uzimamo lovu puno bezbolnije. Štancaš ploče i one se svakako prodaju. To što neko ima nekakvu ljudsku i umetničku fantaziju u svemu tome, to je nevažno. Ugovorom si vezan i ne možeš ništa.
Opet dolazimo na ugovor…
Naši ugovori su nešto naročito. Pročitaš ih, naravno, ali kada bi uzeo po njima da cjepidlačiš obično ti kažu da je to samo “pro forme”. Međutim, sada imamo nepriliku po prvi put i tek sada se pokazuje snaga tog ugovora. Onog trenutka kad pokušaš
da insistiraš na nečem ljudskom ili na nečem umjetničkom taj ugovor počinje da funkcioniše. Takvi ugovori se rade na zapadu gdje je artista ništa, a važno je da se uzmu pare. I po tom ugovoru imaju pravo da stave omot kakav hoće.
Znači mogu da vam stave sve što hoće? Razglednicu Markovog trga u Zagrebu ako treba?
Šta god hoće! I ostaje nam jedino da se prilikom sledećeg potpisivanja ugovora upitam može li sve to tako da ide jer u ovom sistemu u kome živimo stvari drugačije hodaju. Treba da se i upitamo zašto čitava branša ljudi nema uticaja na to šta se radi sa njihovim radom. Mi za taj “Jugoton” radimo u jednom najamnom odnosu. Besmislenom, koji ne postoji nigde više u Jugoslaviji. Nemamo nikakvog uticaja na to kako se priliva, kako se odliva dohodak koji mi ostvarujemo. Ne znamo šta se radi s njim. Da li nam se on suprostavlja nekad, kao sila otuđena od nas. Od tog novca oni prave neke investicije koje se meni mogu suprostavljati direktno. To je jedan grozan odnos koga prvi put postajem svestan sad. Zbog toga što si potpisao jedan ugovor ne možeš da ostvariš neko svoje pravo. Umjetničko, ljudsko… mogu da te pakuju i izdaju kako hoće!
Odakle potiče ideja za omot?
Ideja za taj omot postoji jedno godinu, dvije dana. To je ideja do koje sam došao dok sam još bio u vojsci, a Dragan S. Stefanović ga je napravio. Blesavo je misliti da bi taj omot promijenio svijet, ali nam on znači nešto, iza njega stojimo, omot koji govori
neke stvari za nas. To je omot koji funkcioniše u sklopu ove ploče i na taj način govori nešto.
Znači zbog toga ne želiš da popustiš?
Kada bih sad pravio kompromise sa 28 godina gdje bih završio? Prva verzija omota je bila takva da se muškarac držao za jaja. Onda su svi rekli da je to vulgarno. Mi smo odgovorili da i ne mora da se drži. Kad te neko udara ti se ne držiš, isto kao što se
fudbaleri ne drže za jaja kad su u živom zidu nego drže ruke u zraku, jel’ tako? Šta sad treba i njima da se zabrani da se drže za jaja. Međutim, pošto to po ideji nije ni bilo bitno drži li se ovaj ili ne drži, napravili smo drugu seriju slajdova na kojima je naslikana ista situacija samo što se mušškarac nije držao dolje. Onda su rekli dajte da pokrijemo jedan dio pantalona sa slovima “Bijelo dugme”. Mi smo i tu popustili, a onda su nam rekli da im se ta ideja ne sviđa i da je to ideja brutalne agresije. Oni se plaše nekakve krajnje konsekvence da bi mogli dobiti porez na šund. A ja kažem, porez na šund, neka ga. Onda oni računaju da će prodati trideset posto manje ploča. Onda ja kažem, valjda sam ja zaslužio prodajući po dvijesto hiljada ploča da prodam
jednu u dvadeset, u krajnjoj liniji. A onda su mi rekli da shvatim realnost, a ta realnost je ugovor.
To se nije moglo srediti na neki drugi način?
Nema drugog načina da prikažeš udarac nogom u jaja osim da ga uslikaš. Mi smo to mogli da uradimo još na 350 načina, njima je ideja kao ideja neprihvatljiva. Mi smo htjeli da stavimo na omot njihovo pismeno obrazloženje. Onda su nam rekli da treba da se sastanu pa će mi odgovoriti. Znači ništa od toga, treba li ploča na ljeto da mi izađe? I što je najgore od svega, šta god ti radio oni će ploču prodavati i uzimati lovu. I ova naša mala kampanja što je vodimo u vezi omota samo će još više izreklamirati ploču i oni će pokupiti lovu. Dođe mi da sebe uhvatim kako mislim da bih voleo da se ova ploča ne proda!
Saga o novom, još uvek ne postojećem, albumu “Bitanga i princeza” se nastavlja. U vreme kada je vođen ovaj razgovor pričalo se da će album izaći u najobičnijem belom kartonskom omotu, bez ikakvog natpisa. Međutim, stvari još uvek nisu sasvim jasne, kao što nije jasno zašto je bila potrebna sva ova gužva.
“Džuboks”, 1. april 1979.godine, strane 8-9
INTERVJU U “ROCK”-U
Komentar na rezultate akcije magazina “ROCK” “Sto ključnih pesama jugoslovenskog rocka”
Baš mi je nakako čudno da su gotovo sve pjesme Bijelog dugmeta na listi “Sto ključnih” lagane… Izgleda da ćemo ipak ostati u istoriji kao bend koji je imao divne balade. Verovatno više nikom nije zanimljivo što su napravljene u poslednjem času i što to, zapravo, nije bio nikakav ozbiljan posao – ozbiljan svet ulazi u istoriju puno ozbiljnije radeći nego mi. Ako uzmemo da je ovih sto pesama ono čime bi se Jugoslavija eventualno pokazala nekome, onda smo ih napravili mnogo neozbiljno. Ovo su neke pesme koje će ostati. Da je čovek to mogao da predvidi, verovatno bi na tome nešto ozbiljnoje radio… Svoje pesme stvarno jedva napišem i, posle, kada bi trebalo da ih objasnim, to je muka živa. Uopšte ne znam da pričam o njima. “Sanjao sam noćas da te nemam” je, recimo, pesma o smrti, mada danas izgleda i verovatno će ostati kao ljubavna pesma. Taj tekst sam napravio u Londonu, usred jedne jako konfuzne situacije… Teško je prepričati okolnosti jer vulgarizujem i ono malo dobrog
što sam napravio u njoj, ali je… Ne znam, i oko mene i oko Željka je tada bilo dosta smrti: on je nekoliko dana zakasnio na snimanje jer je bio u automobilu u kome mu je mu je poginuo brat, pa je sve proteklo u dosta mučnoj atmosferi… “Bosanac” je ono što ja zovem “višak pesma”: ono što je Stonesima “Satisfaction” to je nama “Bosanac”. Tu stvar ćemo vući za sobom do kraja života i puno puta se pokajem što sam je uopšte napisao. ”Šta bi dao da si na mom mjestu” je jedna od pesama koje su pravljene da bi rekle nešto u naše ime. To je bio posao Duška Trifunovića jer ja ne znam da pišem takve tekstove, da objašnjavam, da pesmom pevam svoj status. Da li mi se sada čini patetičnom? Da… Mada mislim da za to ne treba kriviti samo Duška. I ja sam napisao dosta patetičnih pesama. Sve stvari sa ove liste još uvek sviramo, izuzev “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Sa “Ne spavaj mala moja muzika dok svira”, recimo završavamo koncert. To je pesma koja sublimira energiju benda i, kada je uživo izvodimo, ona je zapravo pokazatelj koliko bend može da izvuče energije iz sebe. ”Selma” isto nijhe moj tekst… “Kad bi’ bio bijelo dugme”, tako… “Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” je još jedna pesma o rastanku… “Blues za moju bivšu dragu” je dosta privatna pesma, adresirana… Verovatno više ne znam da pišem takve stvari. A za “Bitangu i ptincezu” mislim da su ljudi više glasali zbog tog LP-a, on se narodu jako dopada. Nema posebne pesme koja je uticala na mene u početku. Par narodnjaka sam, recimo, imao u toj prvoj fazi. Na poslednjem LP-ju isto imam jedan narodni singl. Ako uzmemo da su dva ostala čoveka bitna u Jugoslaviji Bora i Džoni, moj je ukus dosta dalek i od Borinog i od Džonijevog. Moj je ukus, recimo, ni Borin, koji ti ne ostavlja ništa da slutiš iza prve slike, ni Džonijev, koji je metafora značajna samo njemu. Između ta dva kraja sam negde ja i verovatno bi bilo prirodno da oni utiču na mene, ali… ne baš Ja mislim da se moj ukus njima ne dopada isto kao ni meni njihov. Po tom pitanju sam puno bliži sa Stefanovskim: on se, zapravo, bavi muzikom i ona mu je problem, nije agresivan u govoru, dok sam ja muzičar kome nije muzika problem već nešto drugo. Zato sam sa Stefanovskim blizak. Volim ljude kao što su Kornelije Kovač i Vlatko Stefanovski jer znaju puno više oko muzike nego ja. Ja sam, recimo, potpuno promenio tehniku sviranja nakon što sam jedno vreme svirao sa Batom Kostićem: došao sam iz inostranstva sa jednom tehnikom, a kad sam sreo njega počeo sam da sviram na sasvim drugi način. Teško je kupiti influens od Stefanovskog zato što je on užasno brz, ali mislim da je mnogo bitnije to što mi, kad sviramo, imamo jednu slatku vibraciju među sobom, mada sam ja njemu kao gitarista neupotrebljiv. Džoni je, s druge strane, svirački dosta sličan meni, on nema problema sa sviranjem jer je kod njega puno važnija energija. Točak mi je sa te strane strašno dalek. Mislim da u početku nas i Divljih jagoda sada ima nekih sličnosti, ukoliko bi se oni razvijali na istu stranu, što ne znam da li imaju nameru. Ima ljudi koje veseli ovo, neke veseli ono… Fraziranje je, zapravo, strašno lepo i možda je malo falilo da i ja ostanem da celog života šibam fraze.
“ROCK/STRIP 83” – posebno izdanje “Politikinog zabavnika”
11. maj 1983. godine, strana 6
